Od trenutka kada ujutro otvorimo ormar, uvjereni smo da biramo slobodno. Mislimo da je ta haljina, taj kaput ili silueta svjesna odluka. No suvremena moda sve glasnije pita: koliko su ti izbori zaista naši, a koliko rezultat nesvjesnih impulsa? Izložba "Dress, Dreams and Desire: Fashion and Psychoanalysis" u njujorškom Fashion Institute of Technology tumači interpretaciju odjeće kao „duboke površine“, druge kože koja istodobno skriva i razotkriva ono što ne izgovaramo.
Rei Kawakubo used the phrase “invisible clothes” to describe her Spring 2017 Comme des Garçons collection. But others perceived invisible women. Like a Rorschach test, Kawakubo’s designs invite viewers to come up with their own interpretations, much as can do.
Kustosica izložbe Valerie Steele, „Freud mode“, tvrdi da moda djeluje poput psihosomatskog zapisa: tijelo oblači, ali dušu izdaje.
Odjeća kao druga koža
U psihoanalitičkoj perspektivi tijelo nikad nije „golo“. Uvijek je prekriveno simbolima, projekcijama i značenjima koja nadilaze praktičnost. Steele podsjeća da outfit postaje dio kože koju nastanjujemo, produžetak identiteta koji oblikuje našu prisutnost u svijetu. Svaki odjevni izbor nosi i svjesne i nesvjesne namjere, a njihova transformativna moć djeluje mnogo dublje nego što pretpostavljamo.
Freud, Jung i Lacan: povijest psihe u tkanini
Iako Freud nije sustavno pisao o odjeći, smatrao je da ona posreduje snažnu erotsku i simboličku funkciju. Jung je odjeću interpretirao kao psihološku masku, kompromis između intimnog i društvenog „ja“.
Najdalje ide Jacques Lacan, prema kojem identitet nije čin slobodne volje, nego struktura nesvjesnog. Tako je odijevanje ritual pregovaranja s vlastitim strahovima: željom da budemo viđeni i potrebom da se zaštitimo od pogleda.
Moda kao borba s nagonima
Za analitičarku Patriciju Gherovici, moda je „uljepšavanje nagona smrti“. Uljepšavanje prolaznosti tijela zapravo je tihi otpor ranjivosti. Odjeća postaje pregovor s osjećajem krhkosti, starenja i izloženosti.
Izložba prikazuje 100 silueta iz 19. stoljeća do danas, od Schiaparelli i Chanel do McQueena i Galliana, kao vizualne dokaze tog nesvjesnog unutarnjeg dijaloga.
Psihoanaliza na pisti: Schiaparelli, McQueen i fetiš identiteta
Alexander McQueen često je koristio motive žrtvovanja, mitologije i nasilja nad ženskim tijelom. Kolekcija Joan (1998.) tematizira trenutak kada je Ivana Orleanska spaljena nakon što je odbila žensku odjeću, dok Witches and Persecution (2007.) reinterpretira povijesne rituale ponižavanja žena optuženih za vještičarenje. Iako su ga mnogi optuživali za mizoginiju, lacanijanci tvrde da njegove siluete grade novu vrstu ženske moći.
Elsa Schiaparelli, bliska psihoanalitičarima i surrealistima, u svom radu istraživala je fragmentirani identitet. Njezin sako s izvezenim ogledalima izravno se naslanja na Lacanov „stadij ogledala“, trenutak prepoznavanja sebe u tuđem pogledu. Schiaparelli je taj pogled poznavala duboko intimno: majka joj je često govorila da je ružna.
Tijelo, intimnost i nova koža
Provokativna haljina Jenni Dutton, izrađena od kose, proizvodi nelagodu i fascinaciju. Kosa je materijal intimnosti, ali i sublimiranog nagona. Odijevati se u nju znači paradoksalnu želju za nagotom, a istodobno izbjegavanje nje.
Suvremena nude estetika, dominacija prozirnih materijala i obnaženih krojeva povezuju se s novom opsesijom tijelom nakon ere body positivityja, ali i s političkom pobunom protiv restriktivnih društvenih struktura.
Trad-wife estetika i ženska maskarada
Teal haljina Anne Fogarty iz 1950-ih priziva strogo konstruiranu ženstvenost poslijeratnog razdoblja. Danas se čita kroz prizmu trad-wife fenomene, idealizirane kućnosti i „retro“ rodnih uloga. Steele se poziva na psihoanalitičarku Joan Riviere, koja je pisala o „ženskoj maskaradi“ kao obrani od percepcije ženske moći.
U tom ključu, kaže Steele, „kada žene glume žene, ulazimo u samu srž mode“.
Falus, moć i visoke pete
Lacan tvrdi da falus nitko ne posjeduje; on je simbolička pozicija, a ne organ. Steele zaključuje da visoke pete nisu objekt muškog pogleda, nego znak autoriteta. Dominatrix estetika potvrđuje da kontrolu ne nosi onaj koji gleda, već ona koja hoda.
Okoliš kao psihološki paradoks: želja protiv uništenja
Najdublja napetost nalazi se u ekološkoj krizi. Želja za novom odjećom, Eros, nagon života, u sukobu je sa sviješću o njezinoj štetnosti, Thanatosom, nagonom smrti. Steele tvrdi da sve više ljudi istodobno voli i prezire modu: privlači ih ono što znaju da škodi svijetu. Nova haljina postaje nova koža, ali i ekološki teret.
Ako psihoanaliza može objasniti naše modne impulse, možda nas jednog dana može naučiti i kako ih obuzdati.
No, pitanje ostaje: jesu li naši odjevni izbori uopće slobodni, ili su tek odraz nesvjesnih sila koje nas preoblikuju? Možda jedino što biramo jest koju ćemo od tih sila poslušati.
